Očuvanje našeg mentalnog zdravlja bi trebao biti prioritet broj 1. Ali kako i na koji način? Često možemo čuti frazu 'zdravlje je najveće bogatstvo' ali to najbolje znaju oni kojima je zdravlje već narušeno. Nije uredu da se konstantno osjećamo depresivno, bezvoljno, zapadamo u krize.. Nije normalno ni da je osoba konstantno u nekoj euforiji (iako gledajući objave i slike na društvenim mrežama čini se da su svi sretni i zadovoljni). Ono u čemu se ljudi najviše razlikuju jeste način na koji organiziraju svoje vrijeme i redoslijed prioriteta u životu. Kao što možemo često čuti 'kako se ti ponašaš prema sebi tako će i drugi prema tebi'. Ako nam prioritet nije zdravlje i stavljamo druge ljude i njihove potrebe ispred svojih, ne možemo ni očekivati da ćemo na dugoročnom planu biti sretni i zadovoljni. Tijelo će početi slati signale i upozoravati nas da nešto nije uredu (bezvoljnost, nedostatak energije, potreba za izolacijom, glavobolje, česte prehlade..). Pasivan način brige o sebi bi bio oslanjanje samo na tablete kada nas nešto boli. Aktivan način da pomognemo sebi bi bilo promjene navika, aktivan način života, trening, šetanje, druženje sa dragim ljudima, udovoljavanje sebi.. Tek tada možemo reći da brinemo o sebi i svome zdravlju. Uzmimo za primjer da svaki dan izvršavamo obaveze na poslu, u kući, ispunjavamo tuđa očekivanja, odgovaramo na tuđe konstantne potrebe, strahujemo šta će neko reći ili misliti o nama, jesmo li koga naljutili, povrijedili ako smo rekli iskreno ono što mislimo.... Gdje smo tu mi? Da li se zapitamo na kraju dana šta ja želim i šta ja trebam? Pogrešno je očekivati da će nas neko pokušavati usrećiti, zadovoljavati naše potrebe i rješavati naše probleme. Brinuti se o sebi i svome zdravlju treba biti na prvom mjestu bez očekivanja da nam neko čita misli. Kada psiholog postavi klijentu zadatak da na papir napiše listu od 5 prioriteta u životu po važnosti i da napiše na papir šta ga to čini sretnim i šta za sebe uradi u toku 24 sata, najčešća je rakcija zbunjenost i nakon dužeg perioda razmišljanja klijent ne zna šta bi napisao ili nije siguran u to što piše. Otići psihologu na savjetovanje i razgovor bi trebalo biti normalna, najnormalnija stvar kao što odemo ljekaru kada smo očito bolesni. Posebno roditelji koji imaju djecu sa poteškoćama u razvoju su izloženi hroničnom stresu koji podmuklo uništava njihovo zdravlje. Ako uzmemo u obzir činjenicu da porodični odgoj i odnosi unutar porodice imaju najsnažniji pečat na naš život i izgradnju naše ličnosti onda nam je svima jasno od čega trebamo početi u prevenciji nastanka mentalnih poremećaja. Jako je bitna otvorena komunikacija unutar porodice, suočavanje sa svim problemima zajedničkim snagama umjesto potiskivanja i ignorisanja, zatražiti pomoć ukoliko osjetimo da ne možemo sami i truditi se izbjegavati socijalnu izolaciju. Što ranije prepoznamo znakove da nešto nije uredu i što ranije zatražimo pomoć, manja je vjerovatnoća da se razviju destruktivne navike i štetne posljedice.
Rad pripremila psiholog Enita Salčinović Kobić