Roditeljstvo se svrstava u najvažniju i najljepšu životnu ulogu i obuhvata mnoštvo vještina i različitih aktivnosti odraslih. Roditeljstvo se ne može učiti, već je to onaj segment ljudskog djelovanja koji čovjek dobija rođenjem. Ono se odnosi na niz procesa koji se sastoje od zadataka, uloga, pravila, komunikacija i međuljudskih odnosa, koje odrasli ostvaruju u kontaktu sa svojim djetetom. Od rođenja se očekuje hrabrenje i vođenje djeteta kroz razvoj.
Nije isto biti roditelj zdravog djeteta i djeteta sa posebnim potrebama. Roditelji djece sa posebnim potrebama često ne znaju ili ne mogu da svom djetetu pruže adekvatnu brigu, pa i sami „ulete u mračan prostor“. Spoznati i prihvatiti činjenicu da imamo dijete sa određenim odstupanjima u razvoju suočava nas sa novom ulogom roditeljstva, novom nepoznatom situacijom, razvojem briga, očaja, mnoštvom pitanja, a vrlo malo odgovora: Šta raditi? Kako pristupiti djetetu sa posebnim potrebama? Da li ćemo dijete dovoljno voljeti, da li ćemo mu moći pružiti pravilnu njegu i brigu?
Takva situacija nas dovodi do potrebe za dodatnom stručnom podrškom, kako bismo se osposobili da pravilno i kvalitetno pristupimo vlastitom djetetu. Roditelji su ti koji nose najveći teret na svojim leđima, pa im je potrebno organizovati adekvatnu podršku u pristupu problemima sa kojima se suočavaju.
Ehhhh, dragi roditelji, tu smo mi kako bismo vam bar malo olakšali borbu.
Ali, nismo ni mi čarobnjaci, nismo mi neko ko ima čarobni štapić i ko pravi čuda, ali smo bića koja vas mogu bar pokušati razumjeti, a sa druge strane smo školovani da prepoznamo na koji način pružiti djetetu ili vama „lijek“ koji vam je u određenom trenutku potreban.
Teret koji nosite na svojim leđima vi, ali i ostali članovi vaše porodice, nažalost suočava vas sa mnoštvom problema i zasigurno trebate dodatnu podršku u rješavanju istih. Mnoge teškoće koje se javljaju kod djece sa posebnim potrebama usko su vezane uz pružanje (ne)adekvatne brige od strane roditelja. Naravno, ta (ne)adekvatna briga ne dolazi zbog nehata ili zapostavljenosti ili manjka ljubavi i želje, već je samo nekada odraz jake emocionalnosti ili subjektivnosti. Nekada su te teškoće posljedica složene porodične situacije u kojoj dijete nije imalo dovoljno podrške za uredan socio-emocionalni razvoj. Nedostatak mogućnosti za otvorenim, iskrenim, ljudskim razgovorom o problemima, nedostatak podrške i razumijevanja da nisu sami, poteškoće u suočavanju s činjenicom da imate dijete s posebnim potrebama, nerazumijevanje, predrasude i nerealna očekivanja od djece s posebnim potrebama, nesenzibilnost lokalne zajednice, onemogućavaju ili otežavaju vam pravilan pristup prema djetetu.
Posebna važnost se zasniva na podršci roditelja drugom roditelju djece sa posebnim potrebama. Znanja i iskustva koja roditelji stiču tokom savladavanja raznoraznih teškoća u borbi osiguranja kvalitetne edukacije, njege i brige za svoju djecu, svakako mogu biti podsticaj, osnaživanje i motivacija drugom roditelji na njegovom putu u osiguranju svih uslova potrebnih za razvoj njegovog djeteta, počecima razumijevanja potreba i razvoja djeteta. Međusobno razumijevanje roditelja, podrška temeljena na životnim iskustvima roditelja koji su uspješno prevladali teškoće razvoja svoje djece neprocjenjive je vrijednosti za svakog novog roditelja čije dijete „ima posebnu potrebu“.
Za roditelje čije je dijete rođeno s nekim tjelesnim ili mentalnim oštećenjem nema veće boli od spoznaje da se to dogodilo upravo njemu i njegovu djetetu. Roditelji navode da im je u ovoj situaciji od posebne važnosti bilo upravo iskustvo drugih roditelja sa sličnim problemom, te upoznavanje načina kako su se drugi roditelji nosili s tim problemom i kako su ga prevladavali. Kroz razmjenu iskustava smanjuje se osjećaj usamljenosti i bespomoćnosti, te se roditelji ohrabruju da preuzmu aktivnu ulogu u razvoju i odgoju djeteta s posebnim potrebama. (Kraljević, 2007)
Jasno je da roditelji od „nijemih“ učesnika treba da budu aktivni sudionici razvoja svoga djeteta koje ima posebne potrebe. Dragi roditelji, stvarajte i borite se za razvojni pristup koji obuhvata dijete u cjelovitosti, a taj pristup treba da omogućava roditeljima, učiteljima i terapeutima stvaranje sveobuhvatnog programa. Sve to podrazumijeva neprestani rad i trud oko djeteta uz obaveznu saradnju i savjetodavni rad roditelja i djetetove šire i uže okiline, stručnu i drugu podršku roditeljima, kao i angažman stručnih lica. Pristup djetetu iz različitih uglova, omogućava da prihvatamo dijete i pristupamo mu u odnosu na njegove moći i slabosti u područjima funkcionisanja, što također omogućava istovremeno da stvaramo individualno prilagođene programe koji, apsolutno, svakom djetetu daju šansu da kontinuirano napreduje.
Literatura:
Kraljević, R. (2007). SAVJETOVANJE RODITELJA DJECE S POSEBNIM POTREBAMA: MOGUĆNOSTI I PREPREKE. Zagreb: Hrvatska udruga za stručnu pomoć djeci sa posebnim potrebama.
Rad pripremila:
Sedina Mrđanović - Profesor razredne nastave