Znanjem u borbu protiv diskriminacije
Danas će medijski prostori biti preplavljeni pričom o datumu kojim se obilježava Međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Spomenemo, obratimo pažnju i vrlo malo išta naučimo, a kako tek da budemo spremni na promjene. Tako svake godine.
Obilježavanje ovog značajnog datuma seže od od 1982. godine sa skupštinom Ujedinjenih naroda i usvojenom rezolucijom, 1993. i pozivanjem članica da ističu obilježavanje ovog datuma, a od 2010. godine bosanskohercegovačkom ratifikacijom UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom.
Podaci kažu da na popisu stanovništa iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini od ukupno 3.531.159 stanovnika/ca, 294.058 (8,33%) ima neki stepen invaliditeta. BiH je još 2010. godine ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetetom, te usvojila EU standarde po kojima uzrok invalidnosti nije kriterij za određivanje prava na zaštitu i naknade. Taj princip nije značajno primjenjen u praksi.
Prema podacima različitih analiza urađenih u nekoliko proteklih godina, oko 70 posto osoba s invaliditetom živi blizu ili ispod zvanične linije siromaštva, a samo stanje invaliditeta povećava mogućnost za nastanak siromaštva za 18 posto.
Također nailazi se na podatke koji govore da zbog neprovođenja zakona djeca s invaliditetom nemaju jednak pristup obrazovanju, osobe s invaliditetom starije od 65 godina nemaju pravo na tuđu njegu i pomoć, pravo na govorni softver za slijepa i slabovidna lica imaju samo osobe do 35 godina starosti, a 95 posto zakona na svim nivoima vlasti u BiH nije usklađeno s UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.
Više puta smo čuli priču o iskustvu djece koja od izbora srednjih škola koje su dostupne njihovim vršnjacima imaju dvije na raspolaganju zbog arhitektonskih barijera zgrada. Takve situacije su vrlo često i u osnovnim školama. Djeca sa invaliditetom i njihove porodice imaju teškoće prilikom predškolskog obrazovanja i vrtića koji uključuju djecu sa teškoćama u razvoju u svoje programe. More i more primjera iz svakodnevnice diskriminacije, uskraćivanja prava i vrlo često i samog nerazumijevanja i životnih borbi za nešto što je drugima lako dostupno.
Budimo realni, još uvijek smo daleko od društva koje prihvata različitosti, koje uvažava pojedinca kao jednaku individuu, koje posmatra mogućnosti, a ne stavlja invaliditet u prvi plan. Ako obratite pažnju na korištenu terminologiju u svakodnevnom govoru primjetit ćete duboke tragove diskriminacije.
Cilj Svjetske zdravstvene organizacije je poboljšanje kvalitete života te promovisanje i zaštita prava i dostojanstva osoba s invaliditetom kroz nacionalne, regionalne i globalne napore, kao i podizanje svijesti o veličini i posljedicama invaliditeta za osobu i društvo u cjelini.
Pravo na učešće u javnom životu bitno je za stvaranje stabilne društva i smanjenja nejednakosti u društvu.
Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se s osnovnim ciljem poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Na taj se način ublažavaju posljedice socijalne isključenosti, ali i senzibilizira javnost na prisutnost osoba s invaliditetom u zajednici i probleme s kojima se svakodnevno susreću, ali s naglaskom na mogućnosti kojima raspolažu.
Potpisivanjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom 2010. godine Bosna i Hercegovina se obvezala da će poštivati odredbe, između ostalog i one koje se tiču prava na rad i zapošljavanje, pristupačnost, zdravlje, obrazovanje, osposobljavanje i rehabilitaciju te neovisno življenje i uključenost u zajednicu, uz osiguravanje razumne prilagodbe i bez diskriminacije.
Osobe s invaliditetom su osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo puno i učinkovito učešće u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.
Veoma je važno pokušati „staviti se u cipele“ onih koji trajno ili povremeno trebaju podršku u svakodnevnici, kako bismo ih bolje razumjeli i shvatili važnost usklađivanja sa osobama s invaliditetom, njihove karakteristike kao i ograničenja koja nastaju kao posljedica oštećenja i bolesti s jedne strane, ali i prepreka koje im društvo i sistem idalje postavlja s druge strane. Neophodno je prepoznati i poštovati različitost svakog pojedinica, i pružiti mu mogućnost za obrazovanje, zapošljavanje, političko učešće, porodicu, dom i zdravlje.
Znanjem mijenjamo stavove! Učimo se toleranciji, poštivanju različitosti, strpljenju, humanosti, empatičnosti- a time stvaramo i odgajamo obrazovanije i senzibilnije društvo u kojem će uspješno odrastati djeca s teškoćama u razvoju, kao budući aktivni i ravnopravni članovi zajednice uz podršku.
Našim dragim herojima i njihovim porodicama želimo dati podršku u svakodnevnim borbama koje u svojim lokalnim zajednicama godinama vode. Društvo treba i mora da to podržava.